How to Diamond Lace shoes

How to Diamond Lace shoes

Tenisice vance

Pravila Igre

Obavezno pogledajte Pogovor napisan nakon objavljivanja knjige!!

Startni blokovi Disklejmer

Pravila Igre su jednostavna, no za razumijevanje ćemo proći recikliranu tonu informacija i rastegnuti tvoj mozak. Djelomično i na račun toga što knjiga nije lektorirana, a pisac nije pisac. Zapravo ovo ne bih trebao spominjati na samome početku jer će netko poželiti pronaći grešku među Pravilima, a ona ne postoji.

Tijekom i nakon čitanja proći ćeš kroz svojevrsni emotivni lunapark. Vožnja će povremeno biti divlja, no samo kako bi se na kraju umirila poput Buddhe.

Neki tekstovi sadrže psovke, krv, autopsije živih religija, državnika i kapitalista, 7 procjenu današnjeg društva i pripadajućeg mentalnog stanja, scene seksa, brze 8 automobil

Source: http://elektronickeknjige.com/knjiga/savicevic-ivancevic-olja/nasmijati-psa/zapanjujuca-kristina-mirakul/



Watch video:

How to Diamond Lace shoes

кеды ванс
Nasmijati psa | Olja Savičević IvančevićZAPANJUJUĆA KRISTINAmirakul

Jednom dok je spavao dođe k njemu sveta Kristina u san i reče:

‒ Tomislave, ne mogu više ovako, luda sam. Treba mi malo odmora. Idem Kuzmi i Damjanu u spa-centar na neko vrijeme, ti ćeš me morati zamijeniti.

Stvarno se činila iscrpljenom svim tim stoljećima svetačkog mahnitanja. Hajde, reče Tomislav sebi u snu, a napola svjestan da spava, da učinim i ja nešto plemenito, nešto neobično u životu, pa makar teoretski:

‒ Nemaš brige, idi u spa, uživaj. Što trebam činiti?

‒ Ništa posebno. Bit ćeš, recimo to tako, sveti supstitut.

‒ Čekaj, ti znaš da sam ja agnostik.

‒ Ziheraš?! Mislila sam da si ateist.

‒ Ti si Tomica Grgin, propali student teologije i bivši ministrant Crkve sv. Ane?

‒ Apsolutno. Al to je bilo davno prije.

‒ Dobro, potkrala se mala greška s tim agnosticizmom. I nebeska računala katkad pogriješe, bože moj… No, Tomica, moj godišnji teče već sat vremena i ja mislim da ćeš se ti snaći… Aureola ti je na noćnom ormariću. Zbogom, Tomica!

Sveta Kristina nestala je u dugoj haljini od bijelog platna negdje među žutim limunima zidnih tapeta.

‒ Ej, Kristina ‒ dozivao je uzalud ‒ nisi mi rekla kad ćeš se vratiti!?

Zatreperili su tek svijetli listići na tapetama i jedan se limun otkotrljao pod krevet.

* * *

Jutro je bilo meko kao maslac, znate ta dobra jutra, blažena. Bijela kava, bijeli tanjurić, sunčan rujanski dan. Kraj je ljeta, godina na vrhuncu. U takva jutra Tomica je čio, naspavan, ima bistar um i jasan plan. Jasan je plan da u svoj stari opel ugradi novi CD-plejer, ode napokon do Zavoda za zapošljavanje, poljubi pano i digne lovu, ruča kod staraca, pogleda sa starim Ligu prvaka, kupi nekoliko piva i provede večer s društvom na zidiću dok se male zvijezde vedroga neba pale-gase.

Na izlasku zgrabi još jedan keks pa, žvačući, žustro dohvati ključeve auta s noćnog ormarića. I tek tad, kada je zgrabio ključeve, opazi da oko njih blista zlaćani krug. Očaran, Tomislav ga podigne nježno, jagodicama prstiju, i pred zrcalom postavi poviše kose.

Pristajala mu je kao da ju je božji šestar nacrtao iznad njegove glave.

Stajao je tako kao začaran nekih desetak minuta. Dakle nije bio san… A onda podjednako nježno pokuša skinuti auerolu. Ali njegovi prsti pipkali su samo pozlaćeni zrak, u stisnutim šakama vječni sjaj Duha svetoga, hm…praznina. Aureola se, naprosto, nije dala s glave. Pokušao ju je uhvatiti i skinuti kapom, stresti, ali uzalud!

Pomalo zabrinut, poprilično zaprepašten tim jutarnjim čudom, učini jedino što je mogao: stavi na glavu šiltericu. Tako, ne vidi se… i zalupi izlaznim vratima. Već je kasnio autoelektričaru, a i nekako, odjednom mu nije bilo do em-pe-trija, ni do Lige prvaka, pa ni do piva na zidiću.

Tomica se duboko zamisli. Požali u trenutku što ga nije rentao neki drugi svetac: sv. Juraj u viteškom oklopu, na bijelom konju, što na aždaju s isukanim mačem juriša te svijetlim oružjem divnu djevu oslobađa ili, kad smo već kod svetica, Marija Magdalena. Kristina, Kristina, sveta Kristina… svetica što zastrašuje i zapanjuje, imala je taj čudan dar da osjeća smrad ljudskoga mesa, smrad grijeha, osobito korupcije.

‒ O! ‒ zabrine se Tomislav. ‒ Pa ima da se udavim, danas nema tko nije korumpiran! Mislim da takvo što ja ne mogu podnijeti.

I tako Tomislav odluči napustiti grad i, do povratka svete Kristine, nastaniti se u maloj napuštenoj kućici na nekoj zabačenoj plaži daleko od ljudi. Spremio je nešto odjeće, radio na baterije, čuturicu i malo kruha. Odlučio je da će kao i stari pustinjaci, pravi frikovi, živjeti od onoga što mu Bog da. Lovit će ribu, pit će kišnicu, brati divlje jabuke, skupljati pinjole (sezona je pinjola!) i razmišljati. Duboko razmišljati. Što bi drugo svetac pustinjak.

‒ Ne mora bit loše. Asketski život, to je dobar život za mene ‒ hrabrio se. I tako je tekao njegov svetački dan.

Pojeo je sav kruh do podne i još ga je morila glad.

More je bilo kao staklo. Izvadio je nekoliko nanara za tunju i stukao ih na kamenu, ali nije uhvatio ništa, pa je pojeo ješku. I dva-tri priljepka. I jednu prozirnu kozicu koja ga je grizla za gležanj. I to je sve. Pokušao je razmišljati o izgubljenoj vjeri, zašto da ne, bila je to zahvalna tema, al misli su mu se stalno vraćale na hranu i na to je li zavrnuo plin kad je izlazio iz stana. Onda se u mislima pojavila zgodna susjeda koja ponekad svrati na zidić na kojem se skuplja njegova klapa, ali nije se usudio misliti o njoj sad kad ima svetačku auru, pa je malo molio da ga takve misli prođu.

Rujan je, kraj kalendarskog ljeta, godina na vrhuncu, prezrela. Turisti su uglavnom već spakirali kofere. Pijesak njihova ljeta iscurio je.

Plaža je udaljena od naselja i nikad nije previše puna, a u ovo je doba godine već sasvim pusta. Ponekad netko prošeta psa ili zalutaju tajni ljubavnici, ali ni njih danas nema.

U predvečerje se na plažu, iz obližnjeg staračkog doma, spuste tri male starice.

Sve tri imaju iste frizure: kao snijeg bijele glave s hladnim trajnama, široki vikleri. One su ovdje svakoga dana malo iza šest popodne, ili iza sedam, ovisi do kada traje dan. Zadižu visoko svoje široke flanelske suknje i ulaze u more. To je jako dobro za vene, za cirkulaciju… Stoje dva-tri metra udaljene jedna od druge, gledaju kako se u nebeski tor vraćaju rajske ovce, a sunce boje sladoleda uranja u neku gušću i tamniju tekućinu, i malo razgovaraju.

Kad nestane dnevnog svjetla, jedna od njih kaže: Gotovo za danas. Druga kaže: Gotovo. Treća doda: Idemo. I tri male starice odu.

Ali ne i večeras. Baš dok su čekale trenutak u kojem će ponestati dnevnog svjetla i u kojem će jedna od njih objaviti odlazak, iz mora, tik pred njima, izroni goli mladić s aureolom.

‒ Ajme! ‒ reče prva starica i prekriži se.

‒ Ajme! ‒ uzviknu druga i treća starica uglas i prekriže se.

‒ Ajme! ‒ uzvikne i goli mladić, pokrije rukama golotinju i pobjegne iza palmice na plaži.

‒ Gospođe ‒ javi se odmah potom palmica ‒ molim vas da se malo maknete ili okrenete, barem dok ne odem u kućicu.

‒ Ne pada nan napamet! ‒ oštro će prva mala starica.

‒ Vaša svetosti ‒ doda za svaki slučaj druga mala starica.

‒ Mi bi volile znat, koji ste vi od svecov… ako jeste?!

Source: https://pl.scribd.com/doc/267747411/pravila-igre-pdf